Utemeljena je 5. studenoga1990. u vojnoj bazi Rakitje (Jedinica za posebne namjene Rakitje). Bila je sačinjena od dobrovoljaca i dijelova Hrvatske policije (koja je bila oslonac za novu Hrvatsku vojsku). Jezgru su predstavljali su novouvježbani pripadnici hrvatskih redarstvenika na tečaju Prvi hrvatski redarstvenik.[1] U početku, nedostatak opreme je značio da je postrojba bila potpuno Pješačka brigada, ali je ovo ubrzo ispravljeno i postrojba je postala Motorizirana Pješačka Brigada do rujna 1991., kada su veće vojne operacije počele.
Nastali su u svitanje hrvatske države, priča o njima priča je o stvaranju pobjedničke Hrvatske vojske koja će se još naraštajima prepričavati. Ostat će upamćeni po žaru s kojim su kretali u bitke i ratnom pokliku koji ih je razlikovao od drugih – Za Hrvatsku kao tigar, po herojima koje su iznjedrili, po velikim vojnim pobjedama i slobodi koju danas imamo.
Okupili su se, njih tristotinjak dragovoljaca iz svih krajeva Hrvatske, 5. studenog 1990. u bazi Rakitje. Zbog političke situacije u zemlji koja je tad onemogućavala otvoreno organiziranje sve je zapravo počelo pod okriljem tečaja za policajce i njihova ustrojavanja u postrojbu za posebne namjene MUP-a, a kako je vrijeme odmicalo sve poznatiju kao Tigrovi iz Rakitja…
Tih kasnojesenjih dana počinju iznimno naporne tjelesne pripreme i vojnu obuku, usporedno osiguravajući vitalne objekte u Zagrebu. Bili su tad organizirani u nekoliko satnija kojima su zapovijedali Marijan Mareković, Jozo Milićević, Zdravko Andabak i Damir Šimunić, dok je Bojna bila pod zapovjedništvom Darka Rukavine i Josipa Lucića. Uz Antiterorističku jedinicu Lučko bili su tad jedina policijsko-vojna formacija, koja s vremenom postaje sve više vojna preuzimajući na sebe zadaće sprečavanja sukoba i incidenata na cijelom području Hrvatske.
Prvi incidenti i borbene zadaće
Prvi ozbiljniji incident dogodio se u Pakracu, a zatim se događaji u kojima Tigrovi imaju odlučujuću ulogu počinju smjenjivati filmskom brzinom…
U rano proljeće 1991. specijalci MUP-a upućuju se na Plitvička jezera sa zadaćom uspostave reda i izravno se sukobljavaju s pobunjenim Srbima koji su zauzeli turističke objekte i zapriječili prometnicu. Događaj danas poznat kao Krvavi Uskrs bio je zapravo onaj prijelomni trenutak nakon kojeg se više nije moglo natrag. U akciji smrtno stradava prvi pripadnik Tigrova i ujedno prva žrtva Domovinskog rata Josip Jović.
U razdoblju koje je slijedilo ubrzano se radi na ustrojavanju u pravom smislu vojnih postrojbi, a specijalci iz Rakitja postaju jezgra budućih Tigrova. Na stadionu u Kranjčevićevoj 28. svibnja 1991. i službeno se predstavljaju javnosti kao 1. brigada Zbora narodne garde. Daljnjim narastanjem snaga OSRH uvjetovanim sve otvorenijom agresijom na Republiku Hrvatsku Tigrovi postaju 1. A brigada ZNG-a.
Ratni požar koji se sve više razbuktavao raznosio je postrojbe 1. gardijske brigade po cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Prva brigada postaje oslonac svih naših snaga i aktivnosti.
U ljeto 1991. odlaze na Banovinu u Glinu, Petrinju, Kostajnicu, dok se istodobno dio postrojbe upućuje u istočnu Slavoniju, Principovac, Ilok…
Istodobno dio postrojbe 1. brigade ratuje i na Zapadnoslavonskom bojištu, sve do Sarajevskog primirja i priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine. Na Novljanskom i Novogradiškom bojištu, posebno nakon dolaska prvih tenkova u postrojbu, Tigrovi bilježe velike uspjehe, slamaju potpuno neprijateljsku obranu i oslobađaju i po nekoliko sela u jednom danu.
U isto vrijeme dio Brigade angažiran je i na deblokadi niza vojarni, od onih u Zagrebu i okolici do Varaždina i Bjelovara. Među ostalim, i tad zloglasne “Maršalke”, koja nakon oslobađanja postaje njihova matična vojarna.
Tigrovi u travnju 1992. počinju napadna djelovanja na Južnom bojištu kako bi spriječili neprijateljski prodor prema Neumu, Stonu i Pločama. Deseci tisuća projektila padali su tih dana na položaje Tigrova. Teške borbe vode za visove iznad Slanog, u koje pobjedonosno ulaze. U jeku najžešće agresije srušeno je petnaest neprijateljskih zrakoplova.
Tigrovi su imali ključnu ulogu i u deblokadi Dubrovnika, što potkraj listopada kulminira i iskrcavanjem u Cavtatu i potiskivanjem neprijatelja s dominantnih kota iznad Konavoskog polja. Brigada ondje prvi put djeluje cjelovito.
Početkom 1993. godine Tigrovi sudjeluju i u operaciji Maslenica te drže zauzete položaje na surovim velebitskim vrletima. Na Velebitu 1994. pogiba i jedan od legendarnih zapovjednika Tigrova Damir Tomljanović Gavran.
Usporedno se Tigrovi preustrojavaju u 1. gardijsku brigadu, koju otad čine tri motorizirane pješačke bojne, a vrijeme relativnog primirja koristi se za intenzivnu obuku.
Tigrovi su u operaciji Bljesak zabljesnuli na njima dobro poznatom terenu zapadne Slavonije. U snažnom i brzom udaru probijaju neprijateljsku crtu i u dva dana oslobađaju okupirana sela i spajaju se s 3. gardijskom brigadom u Okučanima. Promet autocestom Zagreb – Lipovac ponovno je nakon višegodišnjeg prekida uspostavljen. Oslobođena je cijela zapadna Slavonija od Starog Grabovca na zapadu do Nove Gradiške na istoku i od Psunja na sjeveru do Stare Gradiške na jugu.
Nakon uspješno provedene operacije Ljeto 95 Tigrovi su spremni i za dugo priželjkivanu operaciju Oluja.
U rano jutro 4. kolovoza 1995. projektili ispaljeni s topničkih položaja Tigrova najavili su početak pobjedničkog pohoda Hrvatske vojske. Prva gardijska brigada napreduje iz nekoliko smjerova u pravcu Plitvičkih jezera. Dva dana poslije izbija i na hrvatsku državnu granicu te se u Tržačkim Raštelima susreće s 5. korpusom Armije BiH. Stisak ruke bivšeg zapovjednika 1. brigade general-pukovnika Marijana Marekovića i generala Atifa Dudakovića, osim što je pokazao da je vojna zadaća provedena, značio je i kraj muka i strepnji za stanovnike bihaćke enklave.
Na ponovno slobodnim Plitvičkim jezerima zaokružuje se pobjedonosni put Tigrova, brigade koja je imala samo jednu privilegiju – preuzeti na sebe najteže borbene zadaće, ispunjavajući ih uvijek na isti način – Za Hrvatsku kao tigar.
Opravdavajući riječ Prva u imenu, Tigrovi su svoju povijesnu zadaću u stvaranju hrvatske države ispunili na najčasniji način, a u pamćenju i za povijest ostaje da u Iloku uništavaju prvi neprijateljski tenk. U Petrinji ruše prvi neprijateljski helikopter. Izloženi su prvi neprijateljskim zrakoplovnim napadima u Novim Čakovcima; u Erdutu ih zasipa granatama neprijateljsko topništvo; u Bršadinu zarobljavaju prve Tigrove; probijaju se iz obruča u Hrvatskoj Kostajnici… Prva je u svemu bila prva, baš kao što kažu i riječi njezine pjesme s kojom su Tigrovi tako često odlazili na bojište …i u slavi i u krvi Tigrovi su uvijek prvi.
Prvi su, nažalost, i u žrtvi koju su dali na svojem trnovitom ratnom putu…Torture neprijateljskih logora prošao je 201 pripadnik postrojbe. U borbama je ranjeno 1711 pripadnika, od kojih je 27 stopostotnih invalida. Poginula su 367 pripadnika Brigade. Sudbina šestorice još je uvijek nepoznata. Na veličinu njihove žrtve vječni je podsjetnik spomen-obilježje u vojarni “1. gardijske brigade Tigrovi – Croatia”, mjestu odakle su kretali na borbene zadaće i vraćali se tek na kratak predah.
U prijelomnim i teškim trenucima naše povijesti Tigrovi su bili naš ponos i uzdanica, pokazali su kako se voli domovinu i za nju bori, ostavili su nam u nasljeđe pobjedonosni duh kojim moramo nastaviti u budućnost, pokazali su naraštajima koji dolaze jedini i ispravan put kojim moraju ići…
Danas, s ponosom noseći uspomenu na hrabre prethodnike i idući njihovima stopama, kontinuitet ove slavne ratne postrojbe nastavljaju mladi pripadnici 1. mehanizirane bojne Tigrovi Gardijske mehanizirane brigade u duhu dobro poznatog slogana – Za Hrvatsku kao Tigar.
